U zavisnosti od države i zakonskih propisa koji važe u određenoj zemlji, postoji određena procedura i rokovi u kojima poslodavac mora da izvrši isplatu zarada. Ovi rokovi se razlikuju od zemlje do zemlje i mogu biti regulisani zakonima, propisima ili kolektivnim ugovorima.

U većini zemalja, poslodavci su dužni da isplate plate svojim radnicima najmanje jednom mesečno. Obično je to poslednji radni dan u mesecu ili prvog ili petog u sledećem mesecu. Međutim, postoje i izuzeci od ovog pravila, koji zavise od države u kojoj se nalazi poslodavac.

U nekim zemljama, na primer, zakoni zahtevaju da poslodavci isplaćuju svoje zaposlene svake dve nedelje, dok se u drugim zemljama, kao što je Japan, plate često isplaćuju na kraju tromesečja.

Kada je reč o izračunavanju zarada, većina zemalja koristi plaćanje po satu ili po danu. U nekim zemljama, kao što su Sjedinjene Američke Države, isplate se obično vrše direktnim depozitom ili čekovima. U drugim zemljama, kao što je Nemačka, iznosi se često isplaćuju u gotovini.

Kolektivni ugovori su takođe važni kada je reč o isplati zarada. Ovi ugovori obično pregovaraju poslodavci i sindikati, i uspostavljaju minimalni nivo zarade koji treba isplatiti zaposlenima. Kolektivni ugovori takođe mogu regulisati rokove plaćanja, kao i načine na koje se plate obračunavaju i isplaćuju.

Kada poslodavci ne ispune svoje obaveze prema radnicima u odnosu na isplatu zarada u skladu sa zakonskim propisima, radnici imaju pravo da podnesu žalbu organima nadležnim za rad, u zavisnosti od jurisdikcije u kojoj se nalaze. Ovo može uključivati inspektorata rada, radničkog ombudsmana ili nacionalnu agenciju za rad.

U svakom slučaju, isplata zarada je obaveza poslodavaca prema svojim zaposlenima, i mora biti ispuna u skladu sa zakonskim propisima koji važe u određenoj zemlji. Ukoliko se poslodavac ne pridržava ovih propisa, radnici imaju pravo da zaštite svoja rada i parnicu protiv njih.